Evolucija i postanak pasa


Povijest pasa i evolucija
Klasifikacija
Carstvo: Animalia Koljeno: Chordata (svitkovci)
Razred: Mammalia (sisavci)
Porodica: Canidae (psi)svi-skupa

Porodica pasa (Canidae) biološki pripada razredu sisavaca mesojeda i svejeda unutar nadporodice psolikih životinja. Toj porodici pripadaju lisica, šakal, vuk, kojot i domaći pas. Porodica Canidae dijeli se na dva tribusa – "prave lisice" (Vulpinae) i "pravi psi" (Caninae) podjeljenih na 14 rodova i 34 vrste. Trenutno je domaći pas naveden kao Canis lupus familiaris – podvrsta vrste Canis lupus. Tu spadaju i dingo (koji se također smatra domaćim psom), crveni vuk, istočnokanadski vuk i indijski vuk.Kanidi obitavaju na svim kontinentima osim na Antarktici, te naseljavaju raznolika staništa – pustinje, travnata područja, šume i planine. Raznih su veličina. Najmanja od njih je pustinjska lisica (Vulpes zerda), a najveći sivi vuk (Canis lupus) čija duljina tijela može doseći do 2 m, a težina i do 80 kg.
Za porodicu Canidae se vjeruje da je nastala u kasnom razdoblju eocena, prije više od 40 milijuna godina. Svi su se mesožderi, kao uostalom i svi sisavci razvili od zajedničkih predaka prije nekih šezdesetak milijuna godina.
Porodica pasa sastojala se od tri velike grupe (podporodice) koje su egzistirale u istom razdoblju. Podporodica Hesperocyoninae izgledom nalik križancima lisica i kuna izumrla je prije nekih 15 milijuna godina, dok je podporodica Borophaginae izumrla prije nekih dva i pol milijuna godina. Tek se tada rasprostranila podporodica Caninae od koje su potekle sve današnje vrste pasa.Osim kolumbijskog divljeg psa, rakuna i nekih pasmina domaćeg psa, kanidi imaju relativno dugačko tijelo, duge noge i mali trup te su kao takvi prilagođeni za lov. Svi kanidi su digitigrade, što znači da hodaju na prstima. Rep nije dugačak i često je obrasao čupavom dlakom, pandže su tupe i ne mogu ih uvući u šape poput mačaka. Na prednjim šapama imaju pet prstiju, osim Canis Lyacona koji ima četiri. Zubalo se sastoji od 42 zuba, po četiri pretkutnjaka s obje strane gornje i donje vilice. Oči su krupne, a uši zašiljene i veće od mačjih. Plodniji su od mačaka i najčešće imaju između četiri i devet mladunaca, premda su zabilježeni i puno brojniji okoti. Štenad se rađa slijepa i gluha, a ta osjetila počinju se razvijati nekoliko tjedana nakon dolaska na svijet.Iako pripadaju redu zvijeri, mnogi kanidi su zapravo svejedi i osim mesom plijena koji ponekad sami ulove, hrane se beskralježnjacima, biljem i strvinom. Imaju jako izraženo osjetilo njuha i sluha, dok je vid nešto slabije razvijen.
Kanidi uglavnom formiraju hijerarhijski organizirane skupine, no neki funkcioniraju sami. Mnoge vrste kanida smatraju se štetočinama, poput kojota i vukova, dok je domaći pas (Canis lupus familiaris) već tisućama godina u službi čovjeka

Evolucija

Povijest nastanka pasa usko je vezana uz povijest čovjeka. Do današnjeg dana njihovo porijeklo, baš kao ni naše ljudsko, nije potpuno razjašnjeno i o njemu postoje razna nagađanja i teorije.Najrasprostranjenija teorija je ona koja predlaže da su praljudi pripitomili štenad vuka i nastavili ih uzgajati kako bi im pomogli u lovu i obrani od ostalih grabežljivaca. No je li to zaista tako?Arheološka istraživanja ukazuju na postojanje psa u razdoblju 14000 godina pr.n.e., te da je domestikacija vjerojatno započela u Europi i zapadnoj Aziji. Međutim, arheološkom evidencijom ne može se riješiti dilema je li domaći pas nastao od jedinstvene populacije vukova ili od više njih tijekom različitih razdoblja. Slučajni dokazi ukazuju na to da bi porijeklo pasa moglo biti raznovrsno.
Fosilni ostaci životinja i ljudi s nalazišta u sjevernoj Kini, Francuskoj i Engleskoj pronađeni su u neposrednoj blizini jedni od drugih te pružaju moguće dokaze o tome da su bliski odnosi između pra ljudi i vukova postojali 14000 godina pr.n.e. Kakvi su točno bili ti odnosi, do danas nije razjašnjeno.
Najraniji fosilni ostaci koji ukazuju na domestikaciju pasa pronađeni su u Oberkasselu u Njemačkoj i datiraju iz razdoblja 14000 godina pr.n.e., a oni u Izraelu 12000 godina pr.n.e. U izraelskom nalazište Ein Mallaha pronađen je kostur šteneta pokopanog uz čovjeka. Prebivališta od kamena, tragovi usitnjenog zrnja i ostaci grobnica ukazuju da je to bilo trajno naseljeno mjesto. Fosilni ostaci ukazuju da su stanovnici najvjerojatnije bili lovci-sakupljači koji su potom postali poljoprivrednici.

Teorije postanka pasa

Neki smatraju da je najvjerojatniji predak današnjeg psa indijski vuk (Canis lupus pallipes), što zaključuju s obzirom na to da je bio manji i manje opasan za ondašnjeg čovjeka. Drugi pak smatraju da je predak današnjeg psa kineski vuk (Canis lupus chanco) s obzirom na veličinu tijela i morfološku strukturu donje čeljusti. Unatoč tome, drugi su pak identificirali zapadnoazijskog (Canis lupus arabs) i euroazijskog vuka (Canis lupus lupus) kao pretke većine europskih pasmina pasa. Na osnovu "genoma arktičkih i europskih pasmina tipa špic" Canis lupus lupus ima najveći utjecaj. (Lindsay, 2000.)
Prema Clutton-Brocku, “sličnost u veličini i osteološkim karakteristikama kod većine fosilnih ostataka domaćih pasa pronađenih na različitim pretpovijesnim nalazištima po svijetu, ukazuju na to da se manja populacija pasa odvojila od matične grupe u ranom pretpovijesnom razdoblju. On dalje tvrdi: “vukovi su najvjerojatnije bili pripitomljavani i živjeli u blizini ljudskih naselja u mnogim dijelovima svijeta, a pojedino leglo bilo kojih moglo je utemeljiti širu populaciju domaćih pasa koja je postupno postala rasprostranjena”. (Serpell, 2. poglavlje, 1995.)dijagram-pasmina. Obzirom na fosilne ostatke, lokacije arheoloških nalazišta i komparativnu anatomiju, rani je prototip psa vjerojatno imao raznovrstan genetički utjecaj nekoliko vrsta vukova u različitim podnebljima i u različito vrijeme. Lindsay kaže: “biološko je porijeklo psa sada određeno… obzirom na istraživanja genetike i ponašanja, pas je pripitomljeni vuk” ali se slaže da je bliži rođak psa još uvijek nepoznat. (Lindsay, 2000.)
Prema Coppingeru i Schneideru, postoji nekoliko stajališta obzirom na točno porijeklo psa. Najprihvaćenije je ono da je sivi vuk (Canis lupus) njegov “divlji predak”. Druga predlažu da je to vuk “…koji se donekle mješao s ostalim pripadnicima roda Canis – uglavnom šakalima i kojotima”. Postoji još jedna mogućnost, a to je da porijeklo psa možda potiče od “modernijih” primitivnih pasmina poput australskog dinga, pjevajućeg psa s Nove Gvineje ili od azijskih i afričkih pariah pasa. Kako god bilo, neki smatraju porijeklo pasa zagonetkom, pa su prema tome razmatranja “preuranjena”. (Serpell, 3. poglavlje, 1995.)
Prema biološkoj klasifikaciji i vuk i pas pripadaju redu Carnivora i porodici Canidae kojoj pripadaju kojoti, lisice, šakali, vukovi i psi, te su dalje klasificirani unutar roda Canis koji uključuje vukove, šakale i pse. Mnogi se pripadnici porodice pasa mogu međusobno ukrštati i dati plodno potomstvo. To naravno ovisi o tome koliko su blisko povezani.

napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa
Lindsay: The behavioural biology of dogs;
Coppinger, Raymond and Lorna: Dogs